Etape umiranja

Iz knjige: S onu stranu zrcala
Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec

Nakon što je razgovarala s više od dvije stotine umirućih ljudi, Elisabeth Kübler - Ross definirala je, danas vrlo poznatu i široko prihvaćenu teoriju o umiranju. Prema toj teoriji umiruća osoba prolazi kroz pet etapa. Navodimo ih ovdje, u izvornom redosljedu, no napominjemo kako to nije isključivi, propisani, redosljed. Kod nekih ljudi, naime, ne mogu se opaziti sve ove etape niti su one u ovom sljedu:

1. Nakon što čovjek shvati da mu je smrt doslovno pred vratima - šokira se; ne može i ne želi to prihvatiti, ne želi u to povjerovati.

2. Onda se razljuti - na sve oko sebe: obitelj, liječnike, prijatelje... na sve zdrave ljude; Zašto se to moralo dogoditi baš meni?

3. Pokušava odgoditi smrt cjenkajući se - s Bogom, liječnikom... Više ću voditi računa o svojemu zdravlju... Neću više nikad pušiti... Razdijelit ću svoju imovinu siromašnima...

4. Pada u depresiju jer je shvatio da ništa ne pomaže

5. Prihvaća neizbježno; miri se sa sudbinom, mirno prihvaća kraj.  

To je sve što vam o smrti možemo ispričati, a da nam ne otmu onu nagradu što smo dobile za popularizaciju psihologije: nema informacija iz prve ruke ni ozbiljnijih znanstvenih istraživanja. No zanimljivo je da svi noviji udžbenici psihologije u poglavlju o različitim oblicima svijesti imaju i dio o iskustvima ljudi koji su bili klinički mrtvi (šesta etapa?). Njihove su priče međusobno toliko slične da je na toj osnovi Raymond Moody, jr. (po struci psihijatar i doktor filozofije, a ne tamo neki šarlatan) konstruirao jednu potpunu sliku umiranja, sa svim uobičajenim elementima i u redosljedu kojim obično dolaze.

Osoba dakle zvanično umire, čuje svoga liječnika kako ju proglašuje mrtvom. Do ušiju joj dopire neugodna buka, glasna zvonjava ili zujanje, a istodobno osjeća kako se velikom brzinom kreće kroz dugačak, mračan tunel (što može biti prijelaz između života i smrti, ali i bljeskovi sjećanja na rođenje). Iznenada shvaća kako se nalazi izvan svoga tijela, ali još uvijek u prijašnjoj okolini. Vlastito tijelo gleda s određene udaljenosti. Iz tog ugodnog položaja promatra pokušaje reanimacije i dolazi pritom u stanje velike emocionalne uzbuđenosti. Nakon nekog vremena se pribere i gotovo privikne na novu situaciju. Opazi da još uvijek ima tijelo koje se međutim jako razlikuje od onoga koje je upravo napustila i koje pokušavaju oživjeti (nitko nije mogao opisati kakvo je to novo tijelo). Onda se nešto počinje događati. U susret joj dolaze drugi: razaznaje duhove rođaka i prijatelja koji su ranije umrli (jednog su osmogodišnjeg dječaka koji se skoro bio utopio dočekali njegovi, prije umrli, kućni ljubimci!, a onda se pojavljuje i neko biće od svjetlosti - toplo, srdačno i puno ljubavi. Spontanim prijenosom misli to biće osobi postavlja pitanja, traži od nje da procijeni svoj život. Da bi joj u tomu pomoglo, u slikama joj pokazuje panoramu najvažnijih trenutaka u njezinu životu. Sve se to odvija vrlo brzo. U određenom času osjeti kako se približuje nekoj vrsti prepreke ili granice što bi trebala dijeliti zemaljski i drugi život. Utvrđuje da se mora vratiti jer još nije došlo vrijeme da umre. Ona to ne želi jer je već zaokupljena doživljavanjem toga drugog života; preplavljena je intenzivnom radošću i smirenošću. Ipak, vraća se. Oživljavanje tijela u tom času uspije i osoba nastavlja živjeti. Kasnije, istina, pokušava te svoje doživljaje ispričati drugima, no nailazi najčešće na nerazumijevanje i podsmijeh, pa nadalje - šuti. Međutim, to iskustvo joj iz temelja mijenja život, osobito odnos prema smrti koje se više uopće ne boji.