Što je opraštanje?

Iz knjige: Tko su dobri ljudi
Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec

Oprostiti ili ne?

Robert Enright definira opraštanje kao spremnost da se odreknemo prava na ogorčenje, negativnu procjenu i ignoriranje osobe koja nas je neopravdano povrijedila, razvijajući pritom ono što osoba nije zaslužila - suosjećanje, velikodušnost pa čak i ljubav. Ono što objedinjuje ovu i mnoge druge definicije opraštanja jest pozitivna unutrašnja, psihološka, promjena koja se u osobi događa u odnosu na onoga tko se o nju ogriješio. Ma, jednostavnije rečeno: mrzio sam te zbog onoga što si mi učinio, sad te više ne mrzim - što ne znači da ću to zaboraviti (možda i hoću) i da ću te baš zavoljeti ili dalje voljeti (možda i hoću, ali bit će mi teško).

Kako ljudi sazrijevaju (baš da ne kažemo da postaju stariji), to lakše opraštaju. Dok su još zeleni, prihvatljivo im je oprostiti tek nakon osvete (ti si prevario mene, sad ću ja tebe, pa smo kvit) ili barem nakon dobrog iskupljenja (što li je ono David Beckham kupio svojoj ženi Victoriji kad se otkrilo da ju je varao s tajnicom: prsten od milijun funti ili jahtu?). Kad, dakle, sazriju, više im nije ni do osvete (valja bome i naći nekog prikladnog za osvećivanje!), a niti do jahti i prstenja. Sad se na opraštanje gleda kao na bezuvjetni poklon osobi koja je u suštini dobra.

Može se reći da je do opraštanja došlo kad je žrtva postala bolja, tj. unaprijedila svoje osjećaje, svoje mišljenje i ponašanje - upravo zbog toga što joj se dogodilo. Na opraštanje se može gledati i kao na promjenu u motivaciji: osoba postaje sve manje željna osvete i izbjegavanja nasilnika, a istovremeno joj se povećava razina dobrih namjera - ali baš i ne u svim slučajevima.

Kako bismo točnije razlikovali o čemu se to zapravo radi, evo nekih kriterija prema kojima se osobine opraštanja i milosrđa procjenjuju:

To je ispunjavajuće iskustvo - osobito kad je teško oprostiti i kad ne možemo odmah prihvatiti da je opraštanje prava stvar koju trebamo učiniti. Osveta zna biti slatka, a okretanje i drugog obraza ne mora značiti da i po njemu nećemo dobiti. Znajući sve to, čovjek doista mora biti jak da oprosti, da pruži drugu šansu, da bude milosrdan. Znanstvenim terminom rečeno, to mora biti stabilna crta njegove ličnosti (takav je uvijek, a ne samo utorkom prije podne - ako ne pada kiša).

S moralne se strane to visoko vrednuje: primjerice, dirnuti smo kad žrtva traži milost za svog zlostavljača. (Oprosti im, Bože, ne znaju što čine.) No, u takvim se situacijama postavlja i pitanje može li se pretjerati s opraštanjem i milosrđem? Vjerojatno može, kao uostalom i s drugim stvarima i osobinama: radoznalošću, ljubaznosti i dr. No i kad su, recimo, opraštanje i milosrđe pretjerani, nećemo prigovarati zbog tih osobina samih za sebe, nego zbog posljedica koje one mogu prouzročiti. Tako se pretjerano opraštanje može kositi s pravednošću, a milosrđe može provocirati proračunatost. 

Postoje društveni rituali kojima se opraštanje i milosrđe potiču. Od malena potičemo djecu da si nakon svađe pruže ruke, da traže oproštaj i da ga znaju primiti. Općenito se čini da ljudi cijene ove osobine više nego što ih sami iskazuju.  U odnosu na druge vrline, ove su ipak rijetke. Tome pridonosi shvaćanje kako je traženje oproštaja i iskazivanje milosrđa tek neobavezna opcija: možeš, ali baš i ne moraš. Kao dodatak priči, dio prestupnika i počinitelja krivičnih i kaznenih djela uopće ne želi preuzeti odgovornost za ono što su učinili i barem se ispričati za to - što bi, recimo, bio neki put do dobivanja oproštaja. Umjesto toga se, na različite načine, bahate. Tako je jedan poznati američki atletičar, nakon nesreće koju je skrivio, izjavio: Dobro, istina je da sam pijan vozio dvjesto na sat po sporednoj ulici na kojoj su se igrala djeca, ali taj događaj je prenapuhan. (Da živi kod nas, još bi nadodao: svi oni koje me sada napadaju ne žele dobro Hrvatskoj!)

Kako izgleda proces opraštanja? Robert Enright i njegovi suradnici tvrde da se opraštanje odvija u četiri faze.

  1. Faza razotkrivanja
  2. Faza odluke
  3. Radna faza
  4. Faza traženja smisla

U fazi razotkrivanja osoba istražuje negativan utjecaj koji na njen život ima kroničan osjećaj ogorčenosti, ljutnje i mržnje. Drugim riječima postajemo svjesni da od negativnih osjećaja prema drugoj osobi ima više štete nego koristi. U fazi odluke odlučujemo da ćemo oprostiti. To se naravno neće dogoditi istog dana ili već sutra, ali je taj trenutak odluke početak nečeg novog. U trećoj, tzv. radnoj fazi osoba pokušava oprostiti gledajući na događaj drugim očima, prihvaća povrijeđenost i pokušava shvatiti zašto je druga osoba to učinila. I na kraju u zadnjoj fazi pokušavamo otkriti dublji smisao ili značenje kao rezultat situacije kroz koju smo prošli.

Zašto (ni)je dobro opraštati

Opraštanje i sebi i drugima, kao osobina ličnosti, u pozitivnoj je vezi s mentalnim zdravljem i psihološkom dobrobiti. Osobe koje su sklone oprostiti manje su sklone depresiji, ljutnji i neprijateljstvu prema drugima. Međutim, kad se mentalno zdravlje i psihološka dobrobit dovedu u vezu s opraštanjem konkretnih životnih događaja, rezultati baš i nisu impresivni. Veći su učinci ako se uspije oprostiti - Bogu. U svakom slučaju, još je puno nedoumica u ovom području. Primjerice, nekim ljudima samo smišljanje osvete može donijeti mir. Zatim, neke kulture upravo i potiču (krvnu) osvetu, pa povrijeđena osoba dobiva puno okolinske podrške za svoje rane ljute. S druge strane, ako se nekoga skoro pa prisiljava da oprosti i zaboravi, a on to ne može, bit će mu još gore nositi se s postojećim lošim osjećajima zbog same povrede. 

Treba reći i da neki znanstvenici smatraju kako opraštanje, osobito u nekom nasilničkom odnosu, baš i nije uvijek blagotvorno: ono može osobu koja je oprostila učiniti lakšom metom za novu povredu (nema veze što je lemam, opet će mi oprostiti), a kod promatrača dojam o - krivnji žrtve (budući da mu je oprostila, sigurno se i sama osjeća krivom.) Evo baš u Jutarnjem, na cijeloj strani, ispovijest 32-godišnje Zadranke koja je napustila supruga i dvoje djece, pa pala u ruke pet godina mlađeg ljubavnika koji ju je zatočio, pa vrijeđao, tukao, silovao, rezao je nožem i po njoj gasio opuške. Posvuda! Od deset navečer do tri ujutro kad je zaspao. (Ona je vrištala i zvala upomoć i susjedi su je čuli, ali nisu ništa poduzeli, bojali su se osvete.) Drugi dan joj je u gradu pozlilo, pozvana je hitna, pa su liječnici, kad su vidjeli u kakvom je stanju, pozvali policiju. Storija je morala izaći na vidjelo, ljubavnik je pritvoren, ali ona na sudu neće svjedočiti protiv njega jer mu je odmah - sve oprostila. Teško je reći radi li se ovdje o opraštanju kao vrlini o kojoj ovdje pričamo ili o sustavu životnih vrijednosti koji uključuje i ono tko se tuče, taj se voli. Dakle, to je jedan od onih konkretnih slučajeva zbog kojih je tu još toliko prostora za istraživanje.

U svakom slučaju čini nam se korisnim razlikovati opraštanje kao proces koji dovodi to toga da postajemo manje ogorčeni, napeti, depresivni i opsjednuti time što nam se dogodilo od opraštanja koje dovede do toga da nas netko još više maltretira. U prvom slučaju radi se o pozitivnoj pojavi koja povećava naše životno zadovoljstvo. U drugom slučaju opraštanje (ako se tako uopće i može nazvati!) samo i dalje održava situaciju koja nas čini nesretnima.  

Kako kod sebe razvijati opraštanje

Opisat ćemo vam tzv. procesni model opraštanja tj. model opraštanja u 9 koraka što ih je smislio razvojni psiholog Robert Enright. Dakle:

1. Netko vam je učinio nešto ružno. Prepoznajte svoje emocije: jeste li ljuti, tužni, povrijeđeni, posramljeni ili sve to u nekoj kombinaciji?

2. Zaboravite sad na osobu koja vam je to učinila; uočite koji vas je točno njezin postupak povrijedio.

3. Odlučite da ćete oprostiti.

4. Objasnite si zašto ste donijeli tu odluku. Razlog može biti posve praktične naravi - poput želje da se oslobodite ljutnje kako biste se više mogli posvetiti poslu ili nekim drugim stvarima.

5. Pokušajte stati u cipele te druge osobe i osjetiti njezine slabosti.

6. Odlučite da nećete dalje raznositi bol koju ste podnijeli, čak ju više nećete pokazivati niti toj osobi.

7. Umjesto toga, odlučite svijetu ponuditi svoju dobru volju. U ovoj se etapi možete poželjeti pomiriti s tom osobom (ali to nije nužno).

8. Promislite o tome kakav je osjećaj osloboditi se ogorčenosti. Pronađite smisao u patnji kroz koju ste prošli i koju ste svladali.

9. Uočite paradoks opraštanja: kako drugome kao poklon dajete svoj oprost, tako kao poklon dobivate mir u duši.